Sva mjesta koja posjećujemo imaju svoje tajne. Rado bismo ih razotkrili i zavirili ispod površine jasnog i vidljivog. Postoje mjesta i ljudi koji nam svoje tajne velikodušno otkrivaju i oni koji ih ljubomorno čuvaju. Za većinu gostiju našega otoka tajna je sve ono što se događa u vremenu kada otok pripada samo otočanima.

Događa se to u jeseni, kao u Krležinoj pjesmi koja govori o jesenjoj čežnji za onima kojima bismo pisma pisali… Zbog toga je to jedna od otočkih tajni, ona ostaje poznata samo onima koji u to vrijeme izlaze barkama na more, pješače skrovitim stazama i pale traktore zbog prvih berbi koje počnu već u rujnu s najosjetljiijim grozdovima kao što su oni od vrste pošip. Ova se tajna može samo kušati i ništa joj nije prispodobivo.

U jesenja predvečerja love se lignje pune crnila koje im ostavlja miris braga, morske mahovine, i dok se polako okreću po gradelama, crnilo ih ovija najboljom morskom aromom koju možete zamisliti. No, one imaju i svoju šumsku družbu, divlje gljive koje su dosta rijetke pa treba biti dobar znalac da bi ih se pronašlo. Čudesno kakvu mirisnu simbiozu s lignjama stvaraju! Tome još samo treba dodati: drozguju, gorčicu, škurlin, repušu, iglicu, krupnjak, skolub, prilipaču, babalušku, papricu, morač, kostrič, slašku, loćiku, kozju bradu, gnjašku, kokošinju guzicu, šćupej, lembrc, korenjašku, čihoru divju i još poneke!!! Ono što se na otoku zove – gruda, a na kraju (kako otočani kažu za kopno) mišancija jer to i je mješavina samoniklih jestivih biljaka. Mora se kuhati u visokome loncu, ostati svježe zelena i razaznatljiva, a taj miris… Tu biste tajnu morali sami otkriti! Sve što ste jeli pa čak i ono što možete ljeti probati na otoku s tim se ne može usporediti.

U ranu jesen možete to zaliti i prvim moštom ili slačicom, ali i staro vino je dobrodošlo. Ako nije dosta, ispecite malo svježih gera kojima je upravo “stajun” i pogača s anižem. Tako biste razotkrili jednu od najljepših otočkih tajni!